Oduvek mi je bilo teško da formulišem „reč reditelja“ u unapred zadatoj formi. Reč reditelja, po definiciji, služi da približi i objasni ideju ili zamisao koju smo mi, kao autorski tim, osmislili, a zatim je publici predali da je „doživi, zaključi, prihvati ili odbaci“. Zato reč reditelja nosi izvesnu težinu – u odnosu na nju publika, ali i kritika, često vaga da li je ono što je napisano zaista sprovedeno na sceni. Uostalom, reč je oduvek imala težinu. Još kao dete voleo sam bajku o kozjim ušima Cara Trojana; o berberinu koji, skrivajući carevu tajnu zakopanu u rupu, zapravo čuvajući sebe – obznanjuje svetu ono što ne sme biti izgovoreno. I u Bojićevom komadu, napisanom pre više od jednog veka, upravo je reč ta koja pokreće lavinu. Bilo da je tajna ili javna, izgovorena, prećutana ili zatomljena, jedna jedina reč – na primer: incest, bolest, novac, čast – može skupo da košta likove koji, kao i berberin iz bajke, pokušavaju da svoje tajne zakopaju duboko, nadajući se da iz te rupe neće izrasti zova od tri pruta, lepa i visoka kao stena. Ali šta se desi ako od svih tih tajni, strahova i neizgovorenih istina izraste ne samo jedno drvo, nego čitava šuma i njen korov, koji preplave svet? Šta se desi ako, u tom gustišu, smrt počnemo posmatrati kao blagostanje? Šta onda?
Otvori u aplikaciji Večeras:
Večeras — Noćas u gradu