Jazavac pred sudom

• ponedjeljak, 23. novembar 2026. u 20:00
• Narodno pozorište Republike Srpske
• Velika scena

96. sezona 2025/2026. Narodno pozorište Republike Srpske Simfonijski orkestar NPRS-a Četvrta koncertna sezona Dirigent: Dušan Vere Urošević Reditelj: Milan Bogdanović Libreto: Ranko Risojević (adaptacija teksta pripovijetke Petra Kočića) Vokalna grupa: Ženska pjevačka grupa ANIP „Veselin Masleša“ (Tara Matijaš, Adrijana Banjac, Bojana Stojić, Mila Topić, Lena Milunović) Simfonijski orkestar Narodnog pozorišta Republike Srpske Korepetitori: Ana Ćosović / Stefan Lopandić Stručni saradnik za vokalne napjeve: Sofija Vučićević Sufler/asistent inspicijenta: Tamara Jovičić Sastav Simfonijskog orkestra Narodnog pozorišta Republike Srpske: Prve violine: Dušica Blaženović, Teodor Ikanović, David Saramandić, Rade Živanović Druge violine: Mina Đekić, Sonja Saramandić, Anastasija Arsenić, Marko Ružić Viole: Đorđe Milovanović, Srna Majar Violončela: Ozren Četković, Nikola Vukelić Kontrabas: Marko Kovačić Flauta/Pikolo: Nataša Vukojević Dukić Oboa: Maša Malešević Klarinet: Dejan Trkulja Fagot: Mihalj Sič Horna: Milica Mihović Truba: Milica Čavić Trombon: Miloš Šakić Perkusije: Grigorije Andrejević Timpani: Milan Milić Nototekar: Lazar Radoja Notograf: Mario Nikolić Tehnički direktor: Aleksandar Mrkobrada Majstori svjetla: Davor Pastuović, Marko Džakula Majstor tona: Saša Đurković Krojačice: Vesna Trivić, Snježana Marić Frizer, vlasuljar: Jelena Pejović Šminker, masker: Marijana Karalić Garderoberke: Brankica Jovašević, Koviljka Savić, Aleksandra Kecman Rekviziter: Luka Gazdić Slikarski radovi: Milan Knežević Vajarski radovi: Bojan Mikulić Stolar: Cvijo Kozomara Bravar: Aleksandar Savić Majstor scene: Srđan Đurić Dekorateri: Branko Stjepanović, Zlatko Popović, Goran Ilić, Zoran Račić, Aleksa Rađenović, Božo Gajić, Nikola Morača, David Tadić Vlado S. Milošević je rođen 10. aprila 1901. godine u Banjoj Luci. Svoju muzičku djelatnost i ličnost gradio je na svim područjima i to u oblasti: etnomuzikologije, kompozicije, dirigovanja, muzičkog organizovanja i muzičke pedagogije. Muziku je studirao u Zagrebu, Beču i Beogradu, a 1929. godine je diplomirao na Teoretsko-nastavničkom odsjeku Muzičke akademije u Zagrebu. Od 1929. godine bio je profesor u banjolučkoj Učiteljskoj školi, a od 1934. do 1937. je direktor i predavač u novoosnovanoj Muzičkoj školi u Banjoj Luci, koja danas nosi njegovo ime. Od 1941. do 1945. nalazi se u izbjeglištvu u Nišu gdje vrši dužnost direktora Muzičke škole. Radio je u Narodnom muzeju u Banjoj Luci kao rukovodilac Odsjeka za muzički folklor. Milošević je osluškivao narodni melos i zabilježio više od 2000 narodnih melodija, koje su objavljene u četiri knjige: Bosanske narodne pjesme, Krajiške borbene pjesme, Sevdalinka i Ravna pjesma. U komponovanju je uglavnom bio samouk, ali se razvijao pod snažnim uticajem folklora, odnosno muzičke prakse svog kraja. Njegova jaka umjetnička individualnost vidljiva je u djelima koja govore tvrdim, ozbiljnim i „bosanskim“ jezikom. U vokalnom stvaralaštvu najznačajnija djela su Pjesme za Zmijanja, Krvava bajka, Oj, Dubice, Liturgija svetog Jovana Zlatoustog, Opijelo za mješoviti hor, kao i veliki broj djela za dječiji, muški i ženski hor. Napisao je oko 120 solo pjesama i veliki broj kompozicija za najrazličitije kamerne sastave. Od orkestarskih djela najznačajnija su: Dramatična simfonija, Koncert za violinu, Koncert za kontrabas, Končetrino za obou i gudače, Bosanska svita za gudače, Banjaluka 1969, Krajiška rapsodija itd. Zvučne vizije Kočićevih likova sreću se u Mračajskom proti, Mrgudi, Luji, a posebno mjesto zauzima prva bosansko-hercegovačka opera Jazavac pred sudom. Vlado S. Milošević bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te nosilac značajnih priznanja. Njegova muzika izvođena je kako u zemlji, tako i regionu, ali i Italiji, Češkoj, Rusiji, San Marinu, Japanu itd. Preminuo je 10. februara 1990. godine u Banjoj Luci. Kao muzički polipragmatik ostavio je neizbrisiv trag u muzičkom životu Banje Luke i svojim muzičkim kredom bio utemeljitelj nacionalne škole umjetničke muzike u Bosni i Hercegovini. Operu Jazavac pred sudom komponovao je Vlado Milošević kao potpuno zreo čovjek i kompozitor, koji nije imao šta novo da otkriva, kome je na neki način sve bilo jasno, kako u Kočiću, tako u sebi i u muzici. O Jazavcu mi smo mnogo razgovarali. On je odranije nosio tu temu, ali ga je trebalo podsticati. Na kraju ja sam pred njega stavio libreto. Dogovorili smo se bili da se držimo originalnog teksta, kome se ništa neće dodavati, ali iz koga ću ja izostaviti neke redove, ponavljanja, da smanje statičnost, a pripomognu povećanju dramatičnosti i tako olakšaju kompozitorski posao. Vlado Milošević je komponovao operu za kratko vrijeme, 1977. Naravno, kao i sve ostalo, što je uradio ranije, i ovo djelo bilo je tipično njegovo. Kritičari su ga pitali da li bi u ovoj operi bilo mjesta za hor i balet, a on odgovara: „Bilo bi mjesta u Jazavcu i za hor i za balet, ali bi to trebalo da uradi neki drugi čovjek, drugi kompozitor; ja to nisam mogao, bez obzira na činjenicu koju su isti ti kritičari istakli, što sam izraziti horski kompozitor. Ja nikada nisam išao za dopadljivošću ni u privatnom životu, ni u kompozitorskom radu, uvijek sam slijedio samoga sebe. Opisao sam i prikazao sam sredstvima muzičke umjetnosti našeg čovjeka, Zmijanjca, višestruko. Nisam predodređen za pisanje velikih djela, bez obzira na jednu simfoniju, nego za male forme. Nisam operski kompozitor, ali je moralo doći do toga da se priča o svom čovjeku (Davidu Štrpcu) izrazi i ovom formom, koja se uslovno zove opera. To nije opera u klasičnom smislu riječi, što sam ja i prije realizacije isticao. Kasnije, kad je djelo već prikazivano, meni je palo na pamet da naslov ne odgovara svom standardnom pojmu. Ja bih ga nazvao: Scensko kazivanje Davida Štrpca, izraženo muzikom, ali najlakše ga je nazvati operom, šireći tako žanr a ne uvodeći novi pojam.“ Nešto je slično u svom prikazu iskazao kritičar Branko Polić, rekavši da bi to djelo trebalo nazvati David Štrbac. Vlado Milošević takođe dodaje: „U svojoj vrsti i u mome stilu i u svim svojim komponentama formalno to je moje najsavršenije djelo, ili još više, napisano u najpogodnijem momentu u odnosu na postupni hod kojim sam išao u svom životnom putu, sve korak po korak. Samo se po sebi razumije da ja ne kažem da je i najbolje. Ne treba Jazavca posmatrati odvojeno od mojih ostalih djela. Djelo je u fakturi ogoljeno, osiromašeno, svedeno na najmanju mjeru izražajnih sredstava a zar bi i mogao siromašni seljak, kmet, biti prikazan bogatom i raskošnom zvučnom paletom, sa upotrebom baleta i hora“. Čitajući sve prikaze Jazavca pred sudom, možemo reći da je ovo djelo, u okviru svih djela Vlade Miloševića, izuzetno u svakom pogledu. Adaptaciju pripovetke Jazavac pred sudom Petra Kočića u libreto priredio je savremeni srpski pesnik, pisac i matematičar Ranko Risojević. Nakon adaptacije Kočićevog teksta, Vlado Milošević završava svoje prvu i jedinu kamernu operu u jednom činu Jazavac pred sudom, 1977. godine. Svoju praizvedbu imala je 1978. godine u Sarajevu, da bi nakon toga gostovala u Osijeku. U Banjoj Luci igrala je samo jednom i to 1981. godine na proslavi 50 godina umetničkog rada i 80. rođendana Vlade Miloševića. Od tada opera više nije izvođena, niti je pokušana njena revitalizacija u bilo kom pogledu. Šta više, celokupno stvaralaštvo Vlade Miloševića nakon smrti, 1990. godine, postalo je nedovoljno istraženo i izvođeno. Sve ove činjenice doveli su do opredeljenja da se, nakon skoro 45 godina, obnovi prva bosansko-hercegovačka opera Jazavac pred sudom i njenom obnovom revitalizuje njena partitura, izvođenje ali lik i delo Vlade Miloševića. Određene kritike nakon izvođenja opere Jazavac pred sudom podelile su stručnu javnost od nerazumevanja do pohvala. Opera je nazivana mono-operom zbog dominacije lika Davida Štrpca, ali i anahronom u smislu muzičkog toka. Kako je i sam Milošević predlagao da se doda uvertira, a kasnije saznajemo da je bio vrlo naklon dirigentskim intervencijama, može se zaključiti da se u smislu revitalizacije interpretacije mogu uraditi određene i sasvim legitimne izmene, koje ne utiču na muzički i dramski tok. Milošević će, pored pedagoškog i kompozitorskog rada, ostati upamćen kao melograf i etnomuzikolog. On je, i pre nego što je postao zaposlenik Muzeja Bosanske Krajine, skupljao i zapisivao građu ovog područja. Prikupio je više od 2000 melografskih zapisa, uradio njihovu transkripciju, te ih uvrstio u knjige. Na osnovu analize dramskog predloška i glavnih motiva u njemu, koji prate tok muzičko-formalnog oblika u operi Jazavac pred sudom, na ključnim mestima uvedeni su narodni napevi Bosanske Krajine iz Miloševićevih zapisa. Muzičko-dramsko jedinstvo opere postignuto je kroz dva najvažnija segmenta rada akademika Miloševića – etnomuzikološki rad i kompozitorsko stvaralaštvo. Obnovi opere pristupilo se kroz doktorski umetnički projekat Dušana V. Uroševića „Vlado S. Milošević: Jazavac pred sudom – revitalizacija i dirigentski pristup interpretaciji prve bosansko-hercegovačke opere“ na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, mentor: mr Biljana Radovanović Brkanović, redovni profesor. Dušan V. Urošević, dirigent i umjetnički direktor SO NPRS David dolazi u sud da podnese tužbu protiv jazavca koji mu je napravio štetu na imanju. Na prvi pogled, sve d‌jeluje jasno, čovjek traži pravdu. Međutim, kako postupak odmiče, postaje očigledno da sistem ne zna kako i gd‌je da smjesti ni Davida ni njegov problem. U središtu ove priče je sukob dvije ideologije. S jedne strane stoji birokratski mehanizam, hladan, formalan, zatvoren u jezik paragrafa i hijerarhije. S druge strane je čovjek, pojedinac koji dolazi iz prirode, iz iskustva, iz razuma. Ova priča je suočavanje te dvije logike: one koja funkcioniše kroz administraciju i kontrole i druge koja počiva na osjećaju, neformalnosti i iskustva koje nije normirano. Sudnica, u kojoj se vodi ovaj neobični slučaj, nije mjesto rješenja već prostor u kojem se, ispod fasade zakona i reda, otkrivaju Potemkinova sela: sistemi koji postoje više zbog slike, nego zbog stvarne svrhe. Jazavac pred sudom je napisan početkom XX vijeka, u doba Austro-Ugarske, kad su se ljudi iz naroda morali snalaziti unutar složenog i njima nerazumljivog mehanizma. Kočić ovom satiričnom jednočinkom ne problematizuje samo aparat moći, već postavlja pitanja o odgovornosti. Poslije više od sto godina, osjećaj izgubljenosti pred sistemom nije nestao. Naprotiv, možda je postao još složeniji. I dalje imamo institucije koje ne razumiju ljude i ljude koji ne razumiju pravila igre. Ova priča je važna jer mislim da i dalje nismo pronašli način kako da spojimo ta dva svijeta ni u društvu, ni u sebi samima. Ovaj put, Jazavac pred sudom dolazi u formi opere. Ne kao romantizovana priča o nepravdi, već kao oštra muzička struktura koja prati borbu dva načina mišljenja, od početka do kraja. Danas, kada se često čini da sve funkcioniše, ali ništa zapravo ne rješava, ova priča dobija novo značenje, ona govori o poziciji pojedinca koji se, iako potpuno u pravu, osjeća kao uljez u sopstvenoj borbi.

Otvori u aplikaciji Večeras:

Večeras — Noćas u gradu