Često čujemo da je Milena Marković „čista poezija“ u pozorištu, ali za svakog reditelja ili glumca to znači nešto drugo, intimno. Za mene je Milena pesnikinja koja osvetljava one prostore ljudske prirode koje silno želimo da sakrijemo, a da ne „upali svetlo“ osude, suočavanja i razotkrivanja. Ona vešto kreira dramatičan kontekst u kojem je površnost neodrživa. Kod nje se čovek, hteo – ne hteo, sam pojavi i ispolji u najkrhkijem obliku. Tako je tekao i naš proces – jedni drugima pružili smo svoje lične istine, želeći da ljudskošću pokorimo taj poetični, surovi svet, u kojem se „Šine“ događaju. I dalje sam uzbuđen pred činjenicom da ovu predstavu radim sa mladim ljudima, koji su se rodili posle završetka ove priče. Nemaju nikakvo sećanje na događaje o kojima drama govori. Posmatrajući svet predstave njihovim očima, neprestano se pitam kako smo dopustili da se sve to dogodi. Jesmo li ikada suštinski osvestili šta nam se zapravo dogodilo? Koliko smo sami tome doprineli? Ili nas i dalje mrzi učiteljica i problem nije u nama. Oduvek u pozorištu postavljamo mnoga pitanja, ali danas znam jedan siguran odgovor: okružite se mladošću. Ona je pametnija, lepša, iskrenija, po svemu bolja verzija svih nas. Drama „Šine“ Milene Marković, napisana 2002. godine, jeste jedna od onih drama koje vrijeme teško gazi i koje svoju aktuelnost održavaju duži niz godina. Specifičnim pristupom strukturi drame, kroz jedanaest scena koje je Milena napisala, uspjela je da nam prikaže tri perioda – prijeratni, ratni i poslijeratni. I upravo kroz ta tri perioda, na genijalan način, ponudila nam je široku lepezu likova, koji svoj razvojni luk determinišu u zavisnosti od situacije u kojoj se nalaze. Sažeti veliki broj dramskih situacija u jednoj ovako kompleksnoj priči, prilika je da se upoznamo sa temama koje muče likove u tinejdžerskom, ranom adolescentskom i kasnijem životnom, ili zrelijem dobu junaka koji su protagonisti ove priče. Da li se plaćaju greške iz mladosti? Da li su oni unutrašnji emotivni ožiljci, isti kao i oni fizički, koji nam se nameću samo zato što neko nalaže da vjerujemo u to da smo podijeljeni, da nismo svi ljudi od krvi i mesa, i da li nam se pruži prilika da opravdamo svoje grijehove?! Da li nas je na kraju Bog pogledao, kao što kaže Junak u ovoj drami?! Ovo je priča o različitim vrstama ljubavi i nadi koja se iz velike nemoći, nesnađenosti i nerazumnosti rađa negdje na kraju svake scene. A ta nada uvijek govori, možeš da promijeniš. Ne vode sve Šine u propast, neke su samo put do prosvjetljenja.
Otvori u aplikaciji Večeras:
Večeras — Noćas u gradu