Stranci u noći

• srijeda, 4. novembar 2026. u 20:00
• Narodno pozorište Republike Srpske
• Velika scena

Nataša Ivančević, Vedrana Mačković, Boris Šavija, Aleksandar Stojković, Ljubiša Savanović, Zlatan Vidović, Danilo Kerkez, Marko Nedeljković, Ivana Stjepanović. Originalni naslov drame Ane Đorđević je Crna kutija. Pisana je po motivima višestruko nagrađivanog italijanskog filma Potpuni stranci (Perfetti sconosciuti), režija Paolo Đenoveze (Paolo Genovese), 2016. Slađana Kilibarda potpisuje adaptaciju dramskog teksta Ane Đorđević i režiju predstave Stranci u noći u Narodnom pozorištu Republike Srpske. U noći pomračenja meseca, koje se od davnina smatra misterioznim pokretačem velikih ličnih promena,civilizovan čovek, upakovan u šareni papir bračnog i profesionalnog statusa, sakriven iza svojih hobija i društvenih uloga, pokazaće pravu prirodu–ili neće? Ukoliko je pokaže, kula na čijem je vrhu živeo, naizgled zaštićen, survaće se u ponor, ali će na goloj zemlji možda nići seme života kakav zaslužuje svako dostojanstveno ljudsko biće. Ukoliko je ne pokaže, ostaće relativno zadovoljan, a šta je civilizovanom čoveku modernog doba drugo i potrebno osim udobnog, poznatog, dosadnog ali prijatno uobičajenog, osećanja relativnog zadovoljstva? Snaga pomračenog meseca nemoćna je spram prijateljstva koje je čovek izgradio prema tom mlakom stanju polulaži u kojoj živi i u kojoj će i umreti, kao da ga nikada nije ni bilo. „Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali što ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe uvjeravati da doista misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist.” „Stranci u noći” nisu samo puki prikaz utjecaja razvoja tehnologije (u konkretnom slučaju mobilnih telefona i društvenih mreža) na međusobne odnose između ljudi. Oni su minuciozni portret ogoljenosti i samoće današnjeg modernog svijeta. S partnerom ili solo, s potomstvom ili bez njega, ljubav kao iskonska potreba za pripadanjem, modernom čovjeku postaje teren iskliznuća. Strah od iskrenog pripadanjapretvara se u strah od života kao takvog. Zato je lakše navući masku i biti netko drugi, otporan, neranjiv i svemoguć. Ogoliti se do kraja izazvalo bi isuviše boli, pa zato radije pristajemo na doživotne korote koje nas održavaju u životu iza i unutar vlastitih ZATVORENIH VRATA. (Ispred kojih ostaju naša djeca s najvažnijim pitanjem: Što je to ljubav?) Predstavu posvećujem svom divnom kolegi i prijatelju Igoru Vuku Torbici

Otvori u aplikaciji Večeras:

Večeras — Noćas u gradu