„Umro je kao težak duševni bolesnik, a sahranjen je ovde. Tu je, majko, sahranjen. U mojoj duši. Duša je najveća grobnica kad te neko povredi.“ Priča ove tamne komedije nalik je na skoro sve moje drame i filmove. Sadržaj se skriva u samom naslovu Udovica živog čoveka. Da li je to moguće? Jeste, ako nekoga sahranimo dok je živ jer vam je naneo veliki bol. I da bi se tako teška drama mogla gledati potrebni su elementi komedije, kao kad se pije gorak lek obložen slatkim ukusom.
Otvori u aplikaciji Večeras:
Večeras — Noćas u gradu